Ne otvaraj vrata od jučer

memljivost  probada utrobu

vrište sjećanja.

Zaogrni rukama dubinu boli 

osluhni vjetar u krošnjama

zavitlan list u nemiru ukradene prošlosti.

Nabujale rijeke donose neispisane riječi

kovitlaju misli brzacima.

Srebro mahovine ovija vlažnost kamena

poneka riba iskoči

ne bi li ugrabila svjetlost,

uhvati se za udicu trenutka

da bi potom nestala u dubinama 

sakrivenih htijenja.

Prozor je okrenut prema istoku,

zora se rumeni.

Ima li dan sakriven osmijeh 

zadjenut za rever?

Ljubica Ribić