Samo bi ti još htjela reći,
prehladno je ovo doba
za naše ozbiljne godine
i snijeg u šest sati ujutro
ne nalikuje na one bliske,
veličanstvene zime
u koje još skrivamo oči
dok nas prošlost napušta.
Svijet će i bez nas
biti raskošan
kao žene cvjetnih haljina
kao jedina sjajna stvar
koja ne pokazuje svoju nakaznost
ni kada svatko svoj život
nastavimo žvakati
kao pljesnjivu pogaču
u godinama kad se postaje tužan
ni kada cvijeće procvate
samo na grobovima.
Naoko radosna
ispratiti ću te u zoru
i tvoj glas ledom okovan,
kao da sam ispratila brod
koji će te čuvati od svijetova potonulih
dok budeš plovio između tvoje
i moje napuštenosti.
Samo to sam ti još htjela reći.
Prehladno je u ovo doba godine
a ponoć u oči katkada dođe u zoru.

luciapavlovic