Još te uvijek čekaju
gradovi
u kojima nisi bio
(u kojima nisi pio)
i žene na ulicama
kojima nisi prišao
i kuda nisi prošao
i ne nužno ljubio
već samo slušao
kako te vole
mirisnim ljubičicama
na usnama

čekaju te sve te
smrti radosne
zabodene u tijelo tvoje
poput koplja
u tijelo bika
što riče na svijet
gdje prebrzo sve se kreće
bez svijesti o ljepoti
nedostižnog
o perfekciji
desetoprstih bića

čekaju te još uvijek
stepeništa prazna
da ih ispuniš
odjekom koraka
prolazeć tamo
gdje je ona već bila
s posljednjim grošem
s prtljagom koju nije
dospjela otvoriti
obljepljenom svilenom trakom
zagubljenog
u suhom joj oku
predivnog svijeta.

Duško Babić