Ruski vojnik sa Kavkaza
odlazeći u rat,
u džepu nosio je orah,
ne vjerujući u suze
ni u raj - vjekovno čeznuće
kad višak života
sa travom pomiješa.
Pod krošnjom nijeme boli
zaneseni razjedenim slovima
supijani pjesnici
proklinjali su nevjerne žene,
u hladu olistalih očiju
posustajala djeca u igri skrivača,
u posramljenu sjenu
bježali prosjaci
s mrtvom nadom u rukama.
Nasićen postajama smrti
zaklet u pravednu misao,
nad korijenima izuzetim
iz poglavlja o herojima,
vojnik sa Kavkaza
među smrdljivim košarama
u krajičku prokislog dana,
najradije bi iskopao oči piljaricama
nesagledive izopačenosti,
da sve to nije
njegov nemir i zamka,
da naprosto ne utone
u davni osmijeh jedne žene
zaustavljen u čekanju
iza minskih polja, gusjenica i žica,
ozarenog lica jasnim zvijezdama
nad vrištinom života,
nad smrću ozelenjelom u njemu.

luciapavlovic