U nemoći izražaja riječima
Ja uletjeh u govor očima
I znam da si razumio, mada su mi oči
Te oči, bademaste, bojom sunca dotaknute
Nesvojstvene ovom podneblju
I godišnjem dobu
Gdje bijela i crna s ponekom sivom
Oslikavaju dane...

Griješim ili s namjerom zaboravljam
Crvenu, na autobusima gradskog prijevoza
Natrpanim ljudskim dušama u stizanju
Crvenu na mojoj vunenoj kapi
Neumornica, bezuspješno pokušava ukrotiti
Čuperak, baš taj na nosu, otpuhujem ga satima
Neprimjećujuć ...

Sami sred svijeta
Ili smo sami bili cijeli svijet?

Nikad nisam gledala kroz poluzatvorene kapke
Ili možda onda, sjećaš se kad sam gutala jecaj i skrivala
Tek rođenu kap, otkinutu ispod trepavica, nenamjerno

A sa zvonika je odbrojavalo podne
I pahulje su krenule sa neba
I vreva je bila u svakoj ulici
Između kina i Gradske crkve
Iz pekare uz prugu mirisao je tek ispečeni kruh
I dim iz lokomotive je mirisao po ugljenu
I iskrile su kočnice između kotača i šina

Sivilo trena...ili tren u sivilu
Rukama se saplićem o tvoje
S namjerom ih u džepove skrivaš
Znam...i ti znaš da znam
Oči nam se sudaraju u optužbama
Nepotrebno crnjenje i ono malo sivila

Okrenuh ti leđa, na tren dvoumeć
I krenuh preko rampe, doslovce
Ne mareć

Ušutjeh...oči zatvorih u po glasa
Tek treptajem
A zvono na prijelazu je neumorno
Najavljivalo još jedan nadolazak vlaka.

Pahulje su najljpše u sumrak
U sumrak života...

Emilija Mijatovic