Znanje o ženi
gubi se u kosi mekoj
po duši ovoj
rasutoj
u vretenima njenog mišičja
kad se zgrči sva
u plavu ružu
pa mami uzdah
besmrtniji
i od Boga samog
što je sačini
na sliku srni
potoku
i planini
za posljednji portrait
žene-roditeljice
o kojoj nećeš saznati
nit' prvo ime
k'o ni za ljubav najveću
što ljetom prođe
mimo nas
poput lakog
tirkiznog sna
a sjećat ćemo ga se
mila moja
zagrljeni
u sjeni
jeseni.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!