S KIŠOM KREĆU ONE TIHE MISLI
A TIJELO TUGOM OPLETENO
KAO PAUČINASTOM
BIJELOM SUMAGLICOM
ONOM ISTOM
NAD MOREM RAZLIVENOM
S JUTROM

ZAMUĆEN POGLED
SJETU OSLIKAVA
I ZAVARAVA
JER, U GLAVI ROJEVI MISLI
ŽELJE I HTJENJA
IGRU SVOJU PLETU
I TAKO NEBROJIVO DANA
S JESENI

RUKA ZADRHTI U TRENU
NA PRSIMA POLOŽENA, MIRNA
DLAN NESVESNO SAKRIVA
TRZAJ OŠITA
DAVLJENIK SAM U KAPI
SAMO JEDNOJ ...
KAPI KIŠE

NE VOLIM KAD SE LJETO
KAO NOŽEM RAZDVOJI OD DANAS
I NESTANE U NEKA DRUGA SUTRA
DALEKA...

NE HOTEĆ' ODBROJAVAM
OSTATKE SVOJIH DANA
SA SVAKIM OTPALIM LISTOM
KOJI PUTANJU IMA
MEĐU ZAHRĐALIM REŠEKAMA
PRVOG SLIVNIKA UZ PLOČNIK

NEMINOVNOST UMIRANJA...

OSTAVLJAM SEBE U DAN PRIJE
(SLIKA MI UREZANA KAO OŽILJAK)
UKOPANIH STOPALA U PJEŠĆANI ŽAL
TAMO GDJE MORE OBALU LJUBI
I OPET...I OPET, NEZASITNO!

POGLED MI KRADU PLAVE DUBINE
I EVO...BEZ NAJAVA
PRONAĐEN SMIRAJ
U MENI ...U BREMENITOM MORU
NETOM NAKON PLIME

VEĆ JE LAKŠE
TU...TU NEGDJE
... MEĐU REBRIMA!

Emilija Mijatovic