Tako je ćutao dugo
da su mi uši postale
krila komaraca
s padom u smolu.
Desilo se da je
progovo
rio,
tek jedva čujno
i nesmisleno.
Odsekla sam uši
bacila u usta.
Mislila sam
ona će shvatiti
najneshvatljivije.
Ipak,nisu.
Uplašila se mučne tišine,
progutala me i povratila
sve.
Još uvek ćuti
i pali sveću
mojoj nadi:
nadživeti smrt-
očaj-
smrt.
Ne, nisam, ne,
spomeniče, pukni,
raskrvari ruke,
molim te, molim,
najglasnije.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Marina Adamović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!