SPOMENIK

Tako je ćutao dugo
da su mi uši postale
krila komaraca
s padom u smolu.
Desilo se da je
progovo
rio,
tek jedva čujno
i nesmisleno.
Odsekla sam uši
bacila u usta.
Mislila sam
ona će shvatiti
najneshvatljivije.
Ipak,nisu.
Uplašila se mučne tišine,
progutala me i povratila 
sve.
Još uvek ćuti
i pali sveću
mojoj nadi:
nadživeti smrt-
očaj-
smrt.
Ne, nisam, ne,
spomeniče, pukni,
raskrvari ruke,
molim te, molim,
najglasnije.

Marina Adamović

Komentiranje je zaprto!

Marina Adamović
Napisal/a: Marina Adamović

Pesmi

  • 20. 09. 2014 ob 02:08
  • Prebrano 615 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 167.8
  • Število ocen: 5

Zastavica