Savladan umorom naslanjaš se na suhu granu jasena, uronjenu u najdublji pojavni oblik nepomičnosti. Nijemo te gleda nepoznata tamna ptica nad visokom travom koju povija reska i jedvačujna glazba sjeverca. Pomisliš kako vrijeme još uvijek okreće svoje listove, ali ih nisi spreman čitati jer ti se čini da u jednom trenu ne možeš proživjeti susret sa svim tim duboko skrivenim slikama. Uviđaš, međutim, da čitav taj univerzum i nije grubošću jurnuo u tvoju svijest. Blago se i nježno otvara pružajući za tobom neke drage, zaboravljene ruke.
Iako znaš da uspomene nisu fantomi, ipak osjećaš kako odnekud stiže plima dezorjentacije unutar tvoga svijeta. I zato istrajavaš ostati miran i zagledan u dubinu sivoplavog neba. Kao što i ptica na grani, čini ti se, istrajava u svojoj nepomičnosti. Ne pitaš se ni kada si radi brisanja umora sklopio oči naslonjen na suho jasenovo drvo. Ne ubjeđuješ sebe da nisi u toplom domu i da nije noć; da nisi sjeo na kamen i zatvorio oči; da nisu u tebi zalepršali dani s pahuljama; niti da je proljeće već. I već ljeto. Otac se povija nad oštrim fijukom kose kroz trave što zrelo padaju kao pjesma vjetra zaleno prostrta pod raskopčanom košuljom popodneva; ni da si u trenutku bez daha, jer jasno vidiš da samo opipavaš neki kamen, neku fasadu izjedenu vremenom, otresaš igru vjetra s razigrane kose. Svijet je igra, sreća i bezbrižnost. Zato ne razmišljaš što si naučio u zvucima usuda tumačenog zvjezdanim putima mudraca koji se pitaju: Jesmo li jednom, samo jednom zemno prolazili, ili je stručak životne iskre rasprsnut na stotine naših prošlih i budućih života?
Budi li te nešto što je najednom proizvelo neobične šumove, ili si nemiran zbog usredotočenosti na plavi put onoga dijela neba kojim je ptica mogla odletjeti? Jer je više nema nad visokom travom. Možda je nestala kad su golubovi naglo suknuli kroz staro okno prozora oblikujući u duhove šum krila, šum zraka, lik dječaka koji te s prozora gleda. Duboko u oči. Nepomičan poput slike. Koračaš li prema njemu, želiš li ga zagrliti, dodirnuti taj čuperak? Jesu li se prestrašile male njegove oči? Možda su samo postale nevidljive među listovima nenapisane knjige, ili ga je zasula eterična omama, cvjetanje prastarih maslina...
Među kojima te umornog nije htjela buditi suha grana jasena.

mirkopopovic