Tišina,
grobna tišina 
između tebe i mene
uvlači ljepljivost poganskog jezika.

Oštar ubod
odsječene drskosti
udara,
bez riječi.

Koraci, 
prigušeni da ne remete
samozvani mir,
tupo odzvanjaju.

Sat je odavna 
izgubio smisao.
Dolasci su tek spona
novoj gorčini.

Stegnutog grla
odmičem
ono malo osmijeha
slučajno zataknutog o vješalicu.

Ponekad s lakoćom
otvaram vrata,
udahom svježine 
punim grudi.

Vani je dan 
skinuo ogrtač.
Toplina rumeni obraze,
a u sobi je tako hladno.

Opor,
zagušljiv zrak
uvlači prste 
u otvorenost pitanja.

Čemu?

Korak unazad je nemoguć u vremenu.

Ljubica Ribić