Postojim da jednom ne bih postojao
a još nisam naučio čitati ni vlastito pismo
taj rukopis pasata bez oznake sata za podne
gdje sve se zaustavlja na strništima
kao kaos
u geografskoj ravnodušnosti lica proste zemlje
gdje brnistra će se žilom svojom zariti u me
kao sjajni parazit da se nahrani u divljini
otkud su me protjerali dok bijah još bos i jednak
prirodi nepokornoj tvrd i bezmilostan lovac
s očima kao krilima da poletim gord u vrh stijene
u kljun ljubavi zanavijek izgubljene.

Postojim da bih se vratio za novu misao
u središte tišine.

Za svileno tkanje svirepog srca.

Duško Babić