Bojim se pogledati unazad,

samo šutnjom mogu koračati.

Kiše ispiru tragove

i uvlače vlažne prste u rasute pramenove,

a meni je bezvoljnost

uzela dah.

Samoprijekor ili jadikovka

ima li smisla?

Besmisao,

prokleti besmisao

u svakom pogledu unazad.

Okrećem glavu,

tražim tamnu polutku

lubenice.

Prividnost slatkoće

izaziva želju dok se tekučina slijeva niz bradu.

Pljuckajući koštice

brojim nepitanja,

neodgovore.

MUK

Prihvatiti, kako prihvatiti bez oprosta,

hmmm, da ....

oprostiti bez pitanja.

Letim.

Vidite li da letim,

ne okrećem pogled unazad.

Otkrivam nepregledna polja.

Lelujaju zlatne stapke raspucalog ploda,

miriše pogača u očima berača.

Bit će bogata trpeza slučajnih čitača.

Pune se silosi zlatnih, šuštavih riječi.

Tek poneki kukolj zarumeni u njedrima,

a ja ga privinem ko dijete.

Zapjevam mu tišinom mirisnih drumova,

zovom zvonika na jutarnjicu

s odavna srušenih crkava.

I sve je baš onako kako treba.

Miriše kava u susjednom dvorištu.

Na ulici se igraju djeca,

a u meni kukolj cvijeta.

Ljubica Ribić