Uzmi me
kad se sjene stanje
u crte ravne

to nije sujevjerje

obriši križ što te kori
suzom suhom
dok se sjeme rasanjeno uspravlja
u zemlji predaka

predaj mi usne
pune kao dojke
putene i bolne
nabrekle do pucanja
od želje narasle
da me besramom nahrane
pustošeći pahuljama pohote
narančinu koru
gorkih godina

iscijedi me u sebe
neka ostane od mene
neznak i nespomen
uzmi me na grudi
pred sudnji dan
što hoće srcem da zarudi

utisni me na svoje lice
cjelovom da se cvijetu mirisnom ruga
plodnom svojom vodom
ispod kišnog neba
od stotine ljeta

uzmi me bez milosti
dok me ne sasiječe već jednom
silinom olujnog svjetla
sujeta vjerna
il' prejaka sjeta.

Duško Babić