ustajem između sna i maestrala
        nizvodno za suncem miriše lipanj
        netko recitira i spaljuje
        naše neispjevane pjesme

        možda samo lebdim između sna
        i simfonije povjetarca na obrazima
        s kojim se tiho ulazi u uspomene

        žudno uranjam u podrijetlo priče
        u kojoj i bol životu daje vrijednost
        i umjesto tvojih ruku prepuštam se
        milovanju večernjih valova

        rubom ljeta kao između prstiju
        istječe pijesak vremena i još
        prostranstvom nezaborava odjekuje
        tvoje bìlò a ja kormilara ne pitam
        je li zaludna staza zemaljska
        i zašto uvijek između sna
        i nepoznatih panorama maše tvoja ruka
        i poput zelenog vihora nestaje i boli
        kao što bole trenuci kad je kuća puna
        ljetnog sumraka u kojem tajna suza
        najavljuje da se nešto nepoznato
        i bezrazložno čeka

        mûk je na praznim peronima
        miriše lipanj i nešto se zbiva
        u ograničenom vremenu ljudskom
        u kojem si bezvremen i čitko ispisan
        mojom rukom, sjećaš li se
        čekala sam tada naše vrijeme u koje
        nikada nisu stigli tvoji vlakovi

mirkopopovic