Zaboravljam nekad
da sam bio samo putnik
od jedne točke do druge
krhak i hrom
tijela sagrađenog tuđom voljom
bez prava na prigovor
bez mogućnosti žalbe
na vrijeme putovanja
postaje prohladne
i dužinu staze

Zanosim se zaboravom
da mogu prevariti vjerom
otkupiti dobrom cijenom
svoje vlastito tijelo
izbaviti ga opsjenom
izvaditi mu duše vrelo
pa ga uputiti smjelo
da putuje drugim smjerom

Zavaravam se mislima
da u meni vraga ima
hulje i odmetnika
nevidljivog svim silama
dobrima i onim zlima
odvjetnika nad prirodom
što se rugat može svima
da pravcem uvijek putuje
suprotivim njihovima

Tajnim i nedokučivim putima
da ću krenuti posve sam
kud ljudska noga stupit nije znala
zbog neukosti, strepnje ili jala
lažem svoje tijelo
u smiraj posljednjeg dana
pred nasmijanim ti licem
sestro moja
za suputnicu odabrana.

Duško Babić