Nemam opravdanja
za konačnost

čegrtanje u mraku
tiše je od huka sove
sa dijamantnom zvijezdom
na čelu

ni moj glas
pridružen pojasu
zagubljenih misli
u masi
zašivenih usana
neće pomoći kući
da se odvoji
od temelja na vodi
i otplovi svojoj luci

budimo iskreni:
osmijeh oscilira
kao zvončiči na vjetru

kad si tu

i jednom rukom
ja ću te grliti
kao nitko ranije
dok drugom pišem memoare
o vremenu
kad su ove šine
vodile negdje
možda i ravno
do obrijane glave
Sunca.

Duško Babić