Ti pričaš, ja šutim

Ti u svjesnosti, ja u bježanju

Odvajam sebe od sebe

Eto me, na pinijama sa pticama

Vidiš li me?

Ne, u svjesnosti svojoj ne primećuješ

Da nema me, da gubiš me

Ti pričaš...

Ja u svijetu tražim mrvu

Mrvu sebe pogubljene u traganju

Ti svoj, ja svačija

Isjeckana, podjeljena, nikad svoja

Oduvjek tvoja, tvoja...i njihova

Izgubljena u sebi

Izgubljena od sebe

U nedostajanju velike

Silne, iz mene rođene emocije.

Pogubih je neprimjetno

A sada tragam po pustošima

Ne nalazim je u dodirima

Ne vidim u spuštenim trepavicama

Tek bolnu prazninu ćutim

U suzi, toploj izdajici

Što niz obraz klizi

Ostavljajući ispisan nevid

A utisnut osjet nedostajanja.

Nedostaje mi ono naše

Toplo i meko pripadanje ...

Eto priznam

Mada rijetko priznam tebi

A sebi...e to mi je još teže

Tebi riječi posložih u priznanje

A kakvo ću sebi priznanje prostrijeti.

Emilija Mijatovic