nije to tamo u noći korak gdje bi oko nepažnjom palo na oštar trn. ni pokret to nije na gluhom valu noćnom, rekao sam i gotovo se, lebdeći, htio zadiviti samom sebi zbog snage uspješnog hvatanja noćnog plašta od crne kostrijeti nad zvijezdama koje se provirujući iz morske dubine blještavo lome i ljuljaju na mekim gibljivim skokovima valova.
bolnička samoća i čekanje
ravne su smrti, govorio je
moj-drug-osušen-kao-kost
vireći i dvanaestog dana iz okvira
ravnodušnog prozorskog
poslijepodneva gdje sam
ponekad gledao lijepe subote
pokrivene plaštem vječnoga počinka.
možda se u ovakvom svijetu
lijepo odmoriti, bilo kao pokusni kunić,
bilo kao igračka liječničke nemoći
prouzrokovane tankom kovertom,
uzdahnuo je i nastavio
sa mnom razgovor. bio je
na rubu mentalnog sloma:
ni jedan, govorio je, neće me
hladnokrvno ubiti... to je noćas
moja odluka...! bio je nepoljuljan
u nakani. a odmah je potom bio
imitacija slike zauvijek zastale i
zaspale kao pomiren eksperiment
pod stopalima životnog cirkusa,
podvale, ironije, laži, ostavljenosti,
nedosljednosti, kako od moćnog
i svemogućeg, tako i od nedodirljivih
zbog visokih valova susretljivosti,
nježnosti i osmijeha, zbog nesagledive
količine hipokratove zakletve,
... i drugog balasta na plećima
ljudskog nosača zabluda.
nekada mi se činilo kao da nikada neću
kušati takve trenutke. a nakon njegovih
samouništavajućih najava odlazim na
prozor, ali samo vidim nebo, zaraslo
u bjelinu zida. i čujem šapat o posjeti.
već treću noć o visokom nebu visi
naranča. gledajući je, u trenu
vjerujem da sam sretan...
a mrak gust je i ne znam čujem li
vlakove iz bivšeg života, ili je samo
zašumio list na jesenjem asfaltu suh,
sâm i napušten.
ničiji nije zalutao glas. ali kao da
jata fonema buncaju u gluhoj
i dubokoj lubanji noći.
dežurna sestra (koju ne zovem)
kao dah se odvaja od tihe povorke
nepoznatih koji putanjom nasmijanih
zvijezda nose svoj plamičak života,
svoje svijeće koje su sami zapalili
osvjetljavajući putanju duhovnog
entiteta...
u plamenu njihovih svijeća
opet čujem šapat o posjeti:
trideset devet sa osam(! ), glasno
sestra razgovara s toplomjerom.
suho mi je grlo. divlji kesten se bez krika
otkinuo i pad mu je odjeknuo po strogo
ispoštovanom zakonu gravitacije
negdje duboko u noći, iza uma.
nitko mi ne dolazi.
s mirisom formalina i bijelih bolničkih
plahti nitko postaje blizak i sa njim
odlazim u prošlost.
vidim mirka, vrhom stijena prolazi
sa sjenama nepoznatih osoba, glumi
akrobatu koji se opasno naginje kroz
prozor, na kocku stavlja život pod
narančastim nebom sraslim s bjelinom
zida u čiji san ne može ući, niti se odazvati
noćnom valu čiji šapat svunoć lije
pjesmu o posjeti.
Pesem, ki nadrobno popisuje poslednje misli, trenutke, občutja, ki so komaj slišni / zaznavni, ki gredo mimo življena zunaj, v bolnišnici pa so znamenja odhajanja, povezanosti s tistim svetom, ki ga želimo slutiti za tem svetom. Bralca prevzame otožnost in spoznanje, da so morda trenutki, trhli in nezanimivi, ki še komaj obstajajo, mejni trenutki, pomembni za razumevanje cvelotnega (preteklega) življenja (in smrti). Čestitke,
Ana
Krasno. Hvala na osvrtu, Ana. Naravno... i na podcrtavanju.
LP,
Mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!