Zvjezdana prašina, blistava

Između dva uspavana oblaka

Nalazi putanju kretanja

Nesmetana,

Kao hologram

Kao život s neba

Na mom dlanu ostaje riječi trag...

Stani...Stani...ne umiješ tako

Nisi ti za zvjezde i holograme

I oblake uspavane

Nije to tvoja priča...

Nisu to tvoje misli...

Lutaš

U neznanju se lomiš...

Idemo ispočetka!

Ispisane riječi

Promišljene misli

Zadrhtala nutrina sred osjećaja

Netom viđenog

Kao odraz sred ogledala

A nisam snivala

Ruše se snovi, temelji

Načela postojanja

Nestaju moje ravnoteže

Valja me južina

Barka mi orahova polovina

Ti, ti moj

Više nisi TI

Ne prepoznajem ni riječ

Ni dodir, ni misao

Stranac neznan

A lik mi znan

I nema holograma

Nema prašine s neba

Sve je stvarnost

A meni ona sada, začudo

Ne treba

A kao zvijer vreba

I napada

I ruši svijet

Moj svijet

Što korakom od sto milja

Za tvojim svijetom zaostaje

Odvaja se

Nestaje nit veziva

Ostaje tvoj zadnji pogled

Neskrivenog prezira

Netom prije odlaska

Konačnost odluke na dlanu ispisana

Nevidljivim slovima.

Vraćam se hologramu

Zvjezdanoj prašini na mom dlanu

Lakše je tako

Ne krivim tebe

Ne krivim sebe

Zavaravam se mistikom

Ili Njegovom neopozivom odlukom

Prozivam se vjernikom

I optužujem Neoptuživog!

Emilija Mijatovic