Čovjek nikada ne umire
on samo zalazi za oblake
zapada za planine
svene u san
presahne u suzu
sagori u dušu veliku
zaroni u rijeku
zatrne u tijelu
ovaploti se u sijenu
za baklju tamnu i žarnu
gdje mu srce
zauvijek tinja
na našim usnama
u besprijekornoj
(mudroj i svetoj)
tišini.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!