rukama zaklanja svijetlost
kao da želi uhvatiti dah ljetnje žege
kapi znoja klize niz zaliske
dok se noge umorno klate obješene s mosta

rijeka tumara svojim tokom
milujuć obale
vrbe se ogledaju u modrozelenom ogledalu...
po koja muha dosadno zazuji na domak ruke
vrebajući pogodno mjesto za slijetanje

golubovi skriveni u sjeni ispod mosta
traže sklonište da odmore sivinu razlomljenih krila
i sve je nekako usporeno
tiho
sanjivo

odluka da se pobjegne
ima li smisla
odgađati neminovnost
skidajući još jednu mogućnost
kapi znoja klize niz vrat

podatan za vješanje
za poljupce vrelih usana žene
ljubavnice
za zagrljaje prijatelja
majke

rijeka šuti
lijeno zijeva dan
otvarajuč prozore nadolazećoj noći
i sve je nekako predvidljivo
gubitak svijesti u kapi znoja klizi niz određen dan

Ljubica Ribić