Isto je sunce iza brežuljka
Isti kao nekad zvučni sklad
U žuboru potoka iza šipražja
Isti kist riše tugu ovoga
I tajnu onoga svijeta

Želim sliku primaći Milosrdnom

U stopu me prate dječakove stope
Nadzemaljski strah u njegovim
Nevinim očima što jedva trepere
U gotovo facijalnom grču
Osmišljavam svijet jer ga vodim ocu
Sklonom priči i harmoniji svijeta
Nad krvavim poljima, nad plutanjem
Leševa, idejā i pokopanim
Iluzijama ljudske mudrosti

U stopu me prate dječakove stope
Malen je, vodim ga majci, vatri
Nema ruke, držim ga za uspavanku
Vodim ga kroz izgubljeni san
Kroz neprohode da učimo crnu
Nečitku lekciju, da jasnije vidimo
Kako je zima zaledila groblja
U našim srcima i kako posprema
Kolijevke ložeći hladne vatre
Pragovima novoga stoljeća

Zgarištem usputnog mirisa na bilje
Na barut, na kruh, na kadulju, na glad
I bosiok, ne pita me što tražim
Kroz nevide. Ne zna da ga vodim majci
Iznad koje je nebo presušilo, Jaki
I Milosrdni digao ruke, a koje ona
Izmišlja i gleda ih dugo, od podne
Do ponoći, od izvira do uvira
Od čemera do čemera

Želi li sliku primaći Milosrdnom?

Dječak je zaspao među krvavim
Zvijezdama u koje majka zarasta tražeći
Mu oči, dah, suzu i ružu da procvjeta
Dok privid zore ne prhne
Zajedno sa pticama bez glasa

mirkopopovic