U životu kao mramor hladan, nag,

želim da sve ne raspadne na pola,

pola ljubavi, radosti i bola

epu vjekova da budem zadnji trag.

Moj muk govori od riječi više.

Iz misli mi se korijenje stvara

a nesmrtni mir mi tišinu para,

dok drvored godina moj korak briše.

Uzalud slijedim trag pupkovine.

Oduvijek se, znam, spajaju vode,

jedne presuše a nove se rode.

Trenutak vječnosti je časak davnine.

Svaka riječ moja pjesmu poište,

njen čir mi donosi luč na poprište

i k'o grom me lomi preko sredine.

Vrijeme je grabljivica a ja lovište.

Sjećanja rasipam rubom planine

Trenutak me oštrim bolom gađa —

Usud života je da brzo mine.

Gdje svijet svršava - pjesma se rađa.

Jure Drljepan (JUR)