Utroba ispunjena
Nemir tijelo dijeli pa sastavlja
Po svojim viđenjima
Uzdah otet sa usana
Svemirom krik razliježe
Na zemlji privid spokoja
A pogled zaustavljen u točki
Bez stvarnog odabira
Zaleđen trenom
U praznini okvira
Nemarno obješenog
Na zidu bez ravnina
Sve oko nje tek naznaka
Ne život, privid udaha...pa izdaha
Ritam srca prikriva
Ruka čvrsto stisnuta
Na prsima zaboravljena
Slijed događanja osluškuje
I priziva zoru što zaspala je
Na raširenim rukama sutona.

Zna, zna ona...jutro će promjeniti sve
Ili je to tek refren neke pjesme...

Emilija Mijatovic