Bili su to dani krijeposti
u jarmu tame
Sunce se tek zagrijavalo
za proključaj
riganje vatre
u slavu prvočovjeka
nama su date oči mačje
kao vidici
pipali smo se
ispipavali nabore tijela
tvoji su mi prsti ježili kožu
dok su jedrili po mojoj kobilici
dva broda uskrsnula za kušnju
putovanja kroz nepregledno more
tek probuđenog vremena
uzeo sam te na ruke
da osjetim težinu ljepote
gipkoću struka
podatnost prsiju
jestivost usana
dok je Sunce ključalo nad nama
mi smo se uzimali bez sna
na dnu
obezglavljenog svijeta.

Duško Babić