Moja su koljena
tražila
uporište u riječi
sa tvojih usana
ili od onoga
koji nas je vezao

neku jezičnu figuru
koja će definirati pojam
definitivnog
jer zbogom to nije
kad ga izgovoriš
kao da si nekome poželio
ugodan put
s Gospodom u vjeri

meni je trebalo
nešto oštro
da presiječe nebo
da more razdvoji
u dva crna jezera
opkoljena mrkim borovim
šumama gdje nas nitko
neće tražiti

ni psi ni ljudi
ni anđeli
zaduženi za ispiranje
zlata ljubavi iz dubina
gdje ni misao ne dopire
iz mulja vremena

trebao sam nešto
da mi iščupa
ovo bolesno srce
i baci ga zvijerima
u ždrijela
da smrvi tu grudvu boli
u grudima
što te voljeh van uma
i vizije svijeta

a ti si rekla, onako
lakonski
kao da pjevaš:

uguši me dušo
noćas
svojim usnama.

Duško Babić