Dok putujem mislima
daljinama
prostranstvima beskraja
na krilima
tkanim slovima tvog imena
(ja letim)
bremenit u tijelu
noseć teret žive ludosti i čuđenja
ispisujem nebo porukama
da li me želiš ženo nehajna
ovakvoga
nesigurnog u postojanje samog sebe
lakšeg od zraka i Boga
nevjernog razumu
da li želiš ispaštati moj grijeh
što te ljubljah iznad svega
i što ljubit ću te
tvoje grudi i kožu meku
i poslije zadnjeg leta
iza svih ljeta
jednako strasno
da ne zaboraviš kuću čovjeka
srušenu srcem od srebra
u podne onog dana
kad mi se i Sunce učinilo
da je samo mrlja na nebu
nedostojna siromaštva
i sužanjskog položaja
u suncu zjenice
premilog mi
tvog oka.

Duško Babić