Ne tako davno
otišao sam
s bandom cigana
džambasa
čergara
da negde u lutanju
pokažem duši
gde joj je mesto
da sebi dokažem
neke
odavno poznate stvari
da srcu vratim plamen
ili da ga samo
nešto jače potpalim
otišao sam
i nisam se vratio
postao sam cigan
čergar
džambas
muzikant
onaj što je danas tu
a sutra nije
onaj za koga su
daljine blizine
stihovi uzrečice
svaka nova zora
još jedna
značka na reveru
otišao sam
i neću se vratiti
sumornom sivilu
svakog istog
bogovetnog dana
nerazumnom ponavljanju
uhodanih rutina
i napamet naučenih
besmislenih rituala
ne, nikad se neću vratiti
a oni, što se ponekad
prisete i pitaju se
sa čuđenjem
i nerazumevanjem
kako sam mogao
zašto sam hteo
i što me sada više nema
među gomilom istih lica
ili bezobličnih maski
oni, koji su podsmeh
zamenjivali gađenjem
samo na pomen
nekog drukčijeg života
oni, koji svoje vreme
troše neživeći
samo opstajući
sa njima sličnima
večito opraštajući
sebi i drugima
nepostojeće grehove
iz monotone prošlosti
oni…
ma,
neka ih…
Poslano:
05. 07. 2014 ob 11:31
Spremenjeno:
06. 07. 2014 ob 15:15
Za Cigane smo civili, pravzaprav oni, ki so se nekega dne, bog ve zakaj selili iz Indije proti zahodu in postali pleme brez identitete, a ne brez korenin, simbolizirajo našo civilizirano bedo, čeprav se imamo za napredne, pa večina sploh nima pojma kdo so in zakaj so na tem Planetu. Zato je vsak, ki si upa delati po svoje nezaželjen.Oboji pa moramo ozavestiti svoje (božansko) poreklo-korenine, v tem smo si povsem ISTI.
urednica
Poslano:
05. 07. 2014 ob 22:32
Spremenjeno:
06. 07. 2014 ob 15:15
Obstajati ali živeti - zaznati razliko, se izvleči iz prenažrtosti z utečeno vsakdanjostjo, se izviti iz rutine, ah, kako hrepenimo po tem in si želimo, da bi se izponilo, ne samo pesmi, tudi v resnici ... Čestitke,
Ana
Poslano:
05. 07. 2014 ob 22:43
Spremenjeno:
06. 07. 2014 ob 15:15
Baš tako, Ana, treba kreirati sopstvenu stvarnost, a ne čekati da život prođe mimo nas.
Hvala na čestitkama :)
Lep pozdrav, Milen
Poslano:
06. 07. 2014 ob 15:15
Spremenjeno:
06. 07. 2014 ob 16:46
Pjesma me je potaknula na misao o autocenzuri. Možda bi i znali kreirati, ali tu su ograničenja, koja dolaze iz vani da bi skončala u našim umovima. Tako mi moreplovci završavamo privezani u plastičnim marinama, jer tamo nas vide, jer tamo smo sigurni i jer jedino tamo nam daju kredit. Tko još hoče stari drveni brod i tko još hoče nači put u Indiju? .... Što još kazati - pjesma je stvarno odična! Čestitam!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!