Otvorih jutro pogledom znatiželje

navukoh danu cipele

i krenusmo ja i moj dan

uhodanim putevima dosade. 

Odjednom puknu vidici

razlije se krošnjost mirisnih lipa

u njedrima htijenja,

zamiriše svježi kruh

sjećanjem na pregaču umrljanu brašnom.

Šetamo tako, ja i moj dan,

obilazimo grad zvonika,

tražeći izgubljen osmijeh

zatvorenika vlastite zablude.

Zavirujemo u košare prepune voća

tražeći neubran plod na granama djetinjstva.

Ponekad mi se pričini

neko poznato lice

neka nabujala emocija gane usne

u jedva primjetan osmijeh.

Šuti moj dan,

šutim i ja,

u dvoje je nekako i šutjeti lakše.

Ljubica Ribić