Jednoga trena u osmijehu najtišeg lahora spoznah da nadrasta epruvete
Žalac, rivanol, infuzije, bol i zanesen promicao sam glasom budućih
Proljećā, tračnicama njenih obećanja. Zamnom su šumorile ravnice
Krajolici i kišne zavjese u daljini

Jesam li je dozivao preko rijeke, je li u meni rastao njen oporavak
Ili njene pružene ruke za buketom ruža kojeg sam zadržao od onoga
Dana kad sam ga ubrao u njenom vrtu, možda i sa naslovnice
Njena započetog romana

Relativno je rano zalutala u čaroliju riječi. Već prvi dio rukopisa skrivala
Je od očiju znatiželjnikā i svih znanih i neznanih, jedino sam ja imao
Privilegiju i iz njega su nas gledali mostovi, gradski kvartovi, bezvremene
Večeri školskih dana

Koračali smo kroz kiše i ljeta po beskrajnim gradskim pločnicima koji
Još odjekuju pa se pitam jesam li je doista dozivao, ili me samo plijenila
Očiju njenih svjetlost sa usput pokupljenih krajolika na kojima je nekoć
Izvodila piruete i bezbrižno sjala

Koga sam čekao usamljen i pust i što sam spoznao promičući zanosom
Kroz kišne zavjese dok je u meni nadrastala zaboravljenu bol, dok sam
Slušao, umjesto njen glas o budućim proljećima, kako netko tka i recitira
Njene pjesme iz mladih godina

mirkopopovic