Nekad je dovoljan
žar žigice
da osvijetli vasionu.
A mi?
Kroz vrelu vlagu mora
ponirali smo dugo
tijelima omamljenim
kišom planktona
nesvjesni plime u plućima
uzdisali smo jedno za drugo
na kobaltnim usnama smrti.
Izvukli su nas
mrežama za zvijezde
i ostavili na obali
u pijesku
da noću sjajimo
na beskrajno nebo.
urednica
Poslano:
29. 06. 2014 ob 10:29
Spremenjeno:
29. 06. 2014 ob 17:56
V vsakem je žar pradavnin, vsa evolucija - pesem, ki z malo besedami razgrne celo epoho življenja na zemlji in ga primerja s trenutkom - enim samim primerkom tega življenja ... Čestitke,
Ana
Hvala draga Ana, od srca !
lp s otoka Vira,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!