sivi divovi
što dublje ulazim
u oazu cvjetnu
leptiri postaju

i do starog kamena dođem
sjednem na njega
a njega nema
trnci mi
tijelom prođu

zamišljam sebe
koji je nekad disao
imao rane imao ushite
imao pitanja:

hoće li uvijek ponovno
ovaj cvijet izvirati
iz dlana mi i na cvijetu pčela
kad se umoran
na mrtav kamen
spustim

neznanac mi
od praiskona
uporno govori
a ja ne čujem:
na kućni prag sjednimo
da se šutnjom gledamo
dok se ne odjutre
okovi u nama

mirkopopovic