Samo misao o tebi
razbija tišinu ove sobe
i klizi grudima
rastapajući sedimente
svih niskih udaraca od prije
što ih već dugo nosim

kao daljine odvođene
rijekama nepotrenih riječi
koje ne pripadaju trenutku
kad smo zajedno

ja statična
i ti kao prva misao
rušiš sve barijere
i odzvanjaš visoko
među lukovima mojih obrva
kao čežnja i pristanak
osvjetljenim zjenicama
tu gdje te živim odnedavno
izlazeći iz sna kao pjesma
iz tebe izvirući kao želja
sunce da mi udahneš
svakom novom prilikom

zapitam se
kako bih dalje
bez tebe
i kad šutiš
mislima otisnut

iznad mojih očiju
njišu se vrbe
otresajući teret
izgubljenosti

kad čežnja moje kože
razvija zastave
slaveći pirovu pobjedu
nesavršenstva
nad noćnim morama

ipak dišem ljubeći te

pogledaj

razvedrilo se
i prestaje vrijeme
uobičajenog imperfekta
sve  sada izgleda
tako jednostavno
gotovo sudbinski

Danja Đokić