U mnoštvu probuđenih sijećanja,
dodirom ruke razaznajemo mladost.
Bridila je nezaustavljivo
u nestašnim koracima
verući se vrhovima trešanja.
Osvajajući osunčana lica
mirisom napuklih plodova.
A mi,
prepoznajući se crninom odjeveni
šaputali smo da ne probudimo odlazećeg.
Nazdravljali njemu ili sebi
prebirući bore novih susreta.
Pokazivajući slike pogužvane u novčanicima
nadmetajući se brojem unučadi,
uspješnošću djece koja nas poštuju,
ali ne posjećuju,
jer vrijeme je prokleto
vrijeme je neuhvatljivo.
A mi,
crtamo bore, taložimo kilograme
i nestajemo u vlastitoj zabludi
da smo nezamjenjivi
da smo potrebi
da smo još uvijek dovoljno spretni
popeti se na trešnju koja miriše punoćom zrelosti.

Ljubica Ribić