naginjem sve više spoznaji
kako glupa noć ne može
nikako poroditi pametno jutro
i otključavam dan notnim zapisom
kroz lament jedne olovke

razgrnute plahte ovog puta
nisu odisale svježinom
Bože pamtim li je uopće
prohujalu u nekim određenjima
u kojima nas zajedno
nije bilo moguće pronaći
(ovo je gotovo obješenjački
čista esencija fakirskog fakinstva)

svi su vozovi stali
sat se vratio unaprijed
dodjeljenim zaslugama
hrabreći žive da ne umiru
na usputnim stanicama

tamo negdje
svi su te šutke uzimali
samo sam ja pitala

gdje smo se pogubili
reci mi da bih ti rekla
koliko je oskudnog zvuka
bilo u tami prolaza
gustoćom tvojih obrva
zamišljenih
kroz boje koje su plivale zrakom
a koje nismo uspjeli uhvatiti
u trenutku kreativnosti

moje i tvoje još postoji
(sve osim nas u vezi je
s budućom prošlošću)

ono što zaboravljam
zajedničko uvijek je bilo
postići jednakost tvoje želje
što ja nikad nisam uspjevala

i sada mi je tako žao
što su na uglu naše ulice
prošle noći ukopali svjetiljku
početnički nedovršenog kraja

Danja Đokić