Ostavljam srce
puno nježnosti
onom tko ga treba

ne brini
to je muško srce
ima u njemu neke tuge
nepoznatog porijekla

od zdravog je materijala
zaljubljivo
u prozračne haljine svijeta

u onaj njen pogled ispod šešira
kad Mjesec se seli u te mačje oči
pa budi grmljavinu u sudu krvi
plemenite želje za poniranjem
do samog dna neoprostive vjere

i kad samoća bukne
u točku ključanja

nećeš ga moći zapriječiti
bez opravdanja
pred svjedocima proljeća

ostavljam ti ga
svoje srce

ja mu nisam znao ispjevati
veliku
i od sna veću
ljubavnu pjesmu.

Duško Babić