Da te opet nađem ispod stare masline
Razgranane, jalove
I da ti kažem, sve dobro je
Dal bi te lagala, a znaš da lagati ne znam
Previše sam istina
I kad boli i kad valja onako
Kao sred pučine nevera
Ja istinu pred tebe stavljam.

Da ti kažem, onako nehajna
Na onaj kamen naslonjena leđima
Dok nemarno rukom preko sikavca šaram
Onog istog u dnu škrape
(I ne osjećam da bode me, otupjela)
Da baš je onako..baš...baš
Kako trebalo je biti, hoću li te lagati
Ili tek zaobilaziti riječi koje žele preko usana
Onako, kao nevera sred pučine, neobuzdana.

Ne, neću moći, znam sebe, znam i tebe
Jer ti bi me u oči pogledao i rekao
Kao da djetetu riječi daješ
Nije sve tako...lažeš me, a lagati ne znaš
Reci ...reci...

A ja neću reći, jer ni ti nisi tu predamnom
Ne gledaš me u oči, ne govoriš, ne slušaš
Nema te...odavno.

Tu sam ja, maslina, i onaj kamen sred škrapa
Stara ja...kao maslina tisućljetna, jalova
A sikavac,rađa i bode...kao onda
U životu prije ovog života
A znaš...što da ti pričam.

Emilija Mijatovic