ponovo počinjem hodati unatrag
vođena razbijenom svjetlošću
kristalne kugle od snova
dok grleći samu sebe ćutim te
još si tu dovoljno u meni
i ovog trena jako se bojim

pusti me makar jednu noć
da te pokušam preboljeti
da saznam hoće li me boljeti
sve to sutra ako te ne bude
i hoću li moći dalje pratiti
sve izlaske i zalaske sunca
po zapisanoj putanji bez straha

udovica sam sutrašnjeg dana
jedini stup prethodne noći
jer čini mi se ovaj put sigurno
izgubljena je noga olovnog vojnika
u pokušaju da iskorači iz bajke
i evo kontinuirano se ponavljam
ja sam ona promašena pjesma
koju ne umijem zapisati oduvijek
sva crvena od postiđenosti
što te molim za okrajak tebe
da ga udjeliš čisto za spomen
u naplavljenim putevima spasa

grizem jabuku tvog grijeha
na ulasku u pakao samoće
i treba mi ova noć da te odbolujem
kao što sam djevojački nevino
skupljala poraze svih loših procjena
treba mi ovaj mrak samo za sebe
i zato mi je strah postao konstanta
o koju se neprestano saplićem

nisi trebao zastati ispred mojih vrata
popravljajući stakla ispucala olujama
koje su razdirale prostor u otuđenosti
ne nisi trebao proći ovom ulicom
kojoj samo vjetar nije okrenuo leđa

da si me zaobišao u širokom luku
ova moja samoća bila bi daleko
daleko manje sama.

Danja Đokić