Glazba dodiruje sjene 

bojom odabranih vizura

anđeonskog osmjeha,

riječi lutaju

nepresušnim bogatstvom trenutka.

Moj grad spava

tišinom zagrnutih sjena

alejom čempresa.

Koraci broje vjekove

zvona udaraju njemost pročelja

brojeći uzdahe zaljubljenih,

oproštaje ispod sata.

Bicikli stražare

zakačeni metalnim uresima.

Poneki osmjeh,

odmaknuta zavjesa

leluja

na prigušenom svjetlu

trošnog prozora.

Umorna klupa zijeva tražeći lunu

sakrivenu u granama starih lipa.

Kikot razigranih,

skok prestrašenih, dremljivih,

frktaj i bijeg, ispred koraka nepoznatih.

Glazba dodiruje sjene

trošnost opeke miriše na ruke neimara

boja svježinom puni nepce

željom za mirisnim plodovima

nabubrelog sjećanja.

Riječi lutaju portalima

zaključanih misli

dok se anđeli osmjehuju.

...

Ljubica Ribić