Zašto misliš da sam ja bolji od boli
urasle u čelo u kost da te izjeda
da znam kamčiti suzu od kamena
da znam praviti male ljude od zvijezda
zašto vjeruješ u ceremonije
u čuda
dok u sebe ne vjeruješ
a sama si čudo
krećeš se lako poput sna kroz vodu i svjetlost
noseći breme velikog tijela
većeg i težeg od svih planina
jer one stoje na mjestu
njihova srca su usporena
a tvoje tuče
ključa
iskri
bljuje more kisika
u mirisna polja
gdje te nitko zaustaviti ne zna
i dok puziš sretna
na koljenima
kao ruina čovječja...

Gledaj me u oči dok se ljubimo
vidjet ćeš u njima očnjake vremena
gdje smo već jednom bili zagrljeni
ispod snijega a nije bilo dovoljno
bjeline da nas ubije
da sakrije tvoju kosu
po kojoj ću pamtiti svijet
kad jednom more prekrije
valovima ružu
na tvojim grudima.

Duško Babić