Večer donosi čemer
kiše sjete prijete
lome grane
drvorede proklete
na trenutak
uspomene zasvijetle
nismo mi bili običan par
za jedno proljeće
žena je uvijek žena
a čovjek dijete
kronologija je nevažna
u svakom početku
onoliko je kraja
koliko je u kraju
novog početka

Dok si ti tražila riječi
ja sam gutao suze
plakati iznutra
to je posebna vještina
sva se gorčina slijeva
zapaljenim ždrijelom
u dubine duše
gutaš s mukom
svoje vlastite grijehe
slabost pred svijetom
ispod napukle strehe

Shrvan krvlju suhom
očima gušiš pohotu
kao svjedočanstvo
gluhu porotu
i misliš
da li si je ranio
dovoljno duboko
da te makar sanja dovijeka
ta žena koja nije znala
naći riječi
za nevoljeti
kad proljeće tišinom prođe.

Duško Babić