Šutio sam cijelog svog života
oči su mi bile otvorene i noću
niti da trepnu
usta zatvorena
u nekoj vrsti samoprijekorne molitve
htio sam upiti svu ljepotu svijeta
da mi ne promakne onaj trenutak
u kojem će buknuti žižak sreće
jedno malo sunce skriveno u vrh gorja
kuda sam se mislima peo
osupnut otravljenim padinama
skrivenim stazama ugaženog zelenila
stopama nevidljivih bića
ja sam ih korakom uvijek istim
pratio u dušu, u srce
u svaki dio napuštene zemlje
gdje je pucala grančica
pod teretom odviše boli
u premalo tijela
duha ispunjenog rijekom
da mi usnama poteče
glazba ugušenih riječi
kad napokon
zatvorim oči.

Duško Babić