neke se noći
nikada ne probude
jer ih dovoljno ne odsanjamo

čekajući te zanesena
izrasla iz mjesečine
na prvoj stepenici od mraka
koju nikad ne možeš preskočiti

strpljenje me oblači
u jutarnju haljinu
u njoj se najugodnije osjećam
iako sam postankom
potpuno posrebrena
ljubavi moja

ne pričam o logici stvari
nje nema nikada kad smo zajedno
drveće ne pravi sjenku
i ne raste iz zemlje
kao ni ova misao što se propinje
da bi dosegnula dvojnost

nepokolebljiva
ona samo raste iz mene
iako neukorjenjena
i podložna preobrazbi
jedino ako to ti želiš

što su leptiri prema njoj
sirotoj osmišljenoj želji
koja se stalno rađa i umire
u zamišljenoj svjetlosti

ja ipak s ljubavlju živim
svjetlost svoga mraka
jer te volim beskrajno
jedino moje

i ne želim ti pričati o danu pčela
krijem od tebe jedinu pomisao
kako je Sanchez to pisao meni
jer sam se našla potpuno
u tom urojenom kaosu
modernih penelopa

vjerujući u vječnu ljubav
koju je Baricco crtao
hodajući putem svile
čekam te vječnosti naša
(čuješ li i ti šuštanje boja
što plivaju kroz zrak
u posvećenoj školjci)

pišem ti našu pjesmu
ovako pritajeno ojutrena
iščekujući uvijek isto

spoznajem

neke se noći ipak
nikada ne probude
ako iz zajedno ne odsanjamo

Danja Đokić