Iskidalo se ovo duše ljudske
uz prasak, kano staklo
gore s visina
kiša kristala
nijemo vodama prijeti
iz nebeskih nutrina

Preci su se precima predugo kleli
očevi selom i djecom svojih sinova
očima i udovima
mi ovakvi siroti
u srcu sakati
nijesmo se znali iznova
dvoje u dvoje zbrajati
glasom svetim zapjevati
kao jedno
posteljom bijelom
jedriti tijelom
za svagda zajedno

Ukotvljeni u luci vremena
uzdasima da ga plamenim
povrh svijeta oplemenimo
što nam nesebično dlanove čiste pruži
to je trebalo
da iz njih ljubav pijemo
a mi vazda poklikom
mačem i nevidom krijemo
ruku tu mornu
što nam djecu ostavi
da pod kišom stakla
ljubuju tek
sa na usnama kletvom.

Duško Babić