Promatram ga,
napola otvoren ili napola zatvoren
sasvim nebitno.
Čami tamo u kutu
sakupljajući prašinu,
osluškuje,
očekuje
dobro poznate ruke,
odlasci
dolasci
čekanja.
Vrijeme pretočeno u čekanje,
Mirisi sviježine gode njegovoj unutrašnjosti
otkrivaju nove vizure
miluju mogućnost
guranja u nekom prljavom autobusu,
znatiželja
otvara pretince
da ne zaboravi uhvatiti nova sjećanja.
Mirisi ustajalosti plaše zaboravljene,
tromost koraka
ne nagovješta
novu mogućnost.
Promatram ga,
napola otvoren ili napola zatvoren
osluškuje
putovanja...

Ljubica Ribić