Brodimo u plićaku.
Leđa okrećemo suncu.
Zabacujemo oči i pecamo kopno.

Muha na udici.
Crv na udici.
Nešto dalje pas
na ukrasnoj vrpci.
Čovjek na ulici. Pali-
sada oko parka
vidno propada.
Nikom ne smeta.

Zelenilo sutonsko sunce oblijeva.

Zabacili smo daleko i čekamo
s podvučenim nogama.

Bonaca je privid, što se ispotiha
mrijesti. Dno vrije.
Zvijezda do zvijezde
proteže krakove.

A naše ruke su štapovi.
I ne sjećamo se više
kad nam je kvrga lakta
srasla s škrgama.

Sjedimo na mekušu sabljastih listova.
Gromovnik se povukao u žilje
modrih perunika.

S plimom mjeseca diže se vonj i jata
draguljastih planktona razsvjetljuju
kanale u očnim dupljama. Privid trza
živce pod kapcima, čini se grizu školjkaši
glavonošci, bezljuštraši, mnogoljuštraši

golaće jeduckamo i ne znajući

da smo djecu već uspavali
dok smo raspravljali o najnovijoj statistici:
Evropa ne zna što je to glad

i zabacujemo još dalje
hvatajući se za nadu
da nas neće Afrika naučiti što je to hrana

Ajme, koliko mora je još pred nama!

breza