Svako malo zaškripi poneka kapija
što mrtve od živih razdvaja.

Ni molitvom
ni preklinjanjem

a ni proklinjanjem
se ne da podmazati.

Cvilež nas prati i kad se kapija zalupi.
Potom neosjetno
kao ružino ulje iz venućih lati
s jekom hlapi.

Kad smo dugo među humcima
svakim dahom povijamo ramena
da lopatice same od sebe
naprave humak na leđima.

Zlatnim slovima nas dozivaju
skamenjeni glasovi. Svi tvoji
i svi moji, naši su na kraju krajeva
i mi njihovi

tu i tamo

neka jeza se uhvati za drhtur kosti
kao oskudno obučena plesačica
i sav se ukočiš
kao štanga, nemoćna
da se oslobodi stiska tijela
što se kao zmija oko nje svija

sve dok ne prepukne nešto iznutra

da potom i ne znaš više
da l' tako zgrbljen
suzama rosiš travu
il' ti trava rosom suzi lice

ne znaš više

da l' pod busenjem tražiš
dodir pokopanog zagrljaja
il' sebe u zagrljaju
pokopanog dodira.

***

Pred noć palimo svijeće.
Oreol svijetlog kruga obasja krunicu.
Odbrojavamo molitve.
Punina voštanog plača klizi glatko
kao oprost s jezika. Dogori u nama
tik prije nego što se stopimo s tamom.
U njoj smo samo svoji.
Uz sve naše.

breza