radi tog dana i godišnjeg doba
ribarsku odjeću oblačim

ždralovi bi još jednom
nad masline olovnozelene
moji bi mrtvi drugari
niz greben glas pustili

na srca im ledna prislanjam ornamente
predjele gorkih čemerika
pod kojima smo voljeli iste zvijezde

pod kojima smo se rastajali
nesavladivim gradivom dječje logike

radi tog dana i godišnjeg doba
žeđaju nepomičnosti
tvojih kćeri afrodita koje nisu ljubile
koje astralnim okom gledaju
kako plime rastu
nad suzom skamenjenom
smiješkom punog mjeseca
rascijepljenog uspomenom

mirkopopovic