ne priliči mi
da lažem
a tako prokleto dobro lažem
da mi nevrijeme godi
da odlazak nije bolan
da sam svakim danom snažnija
dok uvlaćim ruke
u ogoljela debla polomljenih krošanja
tamo iznad
iza okuke
groblje breza
tihim vriskom
svijedoči
okrećem lice
da ne vidiš
da ne pitaš
da ne spoznaš
koprenu uzdignutog ponosa
i dok su ledom okovani pogledi
zadrhtali
slomljenih godova
a bjelina puti
polomljenih nada
šutke zagrebla u bol
izgovorih nečujno
još jednu lažnu istinu
a
ne priliči mi
da lažem

Ljubica Ribić