Kažete uglađeni gospodine
Da svijet više nema osmjeha
Da sve je potonulo
U dubine Haada
U vremenu izbrisanom iz kalendara
I onih finih damskih spomenara
U ružičaste svile omotanih
Mirišljavom vodicom poškropljenih
Nestao svijet kažete
Onaj koji vi znate
I kojeg se rado sjećate
Kikota
Dima cigareta
Raštimanog orkestra
Prepun dama
Upitnog morala
Veselica
Kurtizana
Umjetnika bez pokrića
A svi nešto važno
O sebi u prošlom pričaju
Na vino vonjaju
Bradom odjeveni
Ispod velikih šešira
Da oči ih ne izdaju
Izgubljene
Vodnjave
Dok prazno lutaju
Između lica
Šarenilo blijedila
Buke bezriječne
I orkestar što izviruje
Sa mračne pozornice
Tek nešto zavija
Kao različite note
Netko im podvalio
A violina
Cvili tužno kao udovica mlada
Što oplakuje
Zaziva
Njega neživa
Kažete nema više takvog svijeta
Vi uglađeni gospodine
Vi
Dotjeran
Namirisan
Uštirkan
O ovom svijetu pričate
I žalite
Za čime?
Za očima vatrenim
Ili mirisima truleži
Iz kojih izronila je
Putena
Zamamna
Tek rascvjetana
Tren samo vaša
Ali ipak svačija
Za njom žalite
Upirlitani gospodine
Jer vatra vas je probudila
Rođena iz ništavila
Vatra...
Pa sad u pepelu tražite
Malih stopala trag
I njene putene usne
Boje višanja
I mirise kože
Na neton pokošene livade
Tražite uglađeni gospodine
Izgubljene dodire
Zauvijek nestale
Ulicama
Crvenih fenjera
Eh gospodine...

Emilija Mijatovic